Livanjski sir

Priča o Livanjskom siru je možda i jedna od najljepših priča vezanih za jedan proizvod, koja je počela krajem XIX stoljeću, a u kojoj se, u pozadini velikih europskih događaja isprepliću potresne ljubavne priče i priče o prvim agronomima.

I zaista, dan nakon Berlinskog Kongresa iz 1878., nakon što je Livno postalo dio Austro-ugarske monarhije, ono počinje privlačiti pažnju cara kao istureni dio privrede njegovog teritorija. Franjo Josip (Franz Joseph) odlučuje da otvori jednu školu i jednu poljoprivrednu stanicu i tako ni ne znajući, odredi sudbinu francuskog agronoma Cyprian Jaillet-a iz Lorene, koji biva pozvan da 1900. dođe i njima upravlja.

Već u to vrijeme proizvodili su se odlični sirevi: roquefort, liptauer, trappist, koje su vegetacija okolnih planina, posebna klima i mlijeko autohtone ovce pramenke, pasmine čuvene i po vuni, učinili jedinstvenim.
Ali Jaillet je eksperimentirao i sa drugim kombinacijama, te je tako njegovim radom, te poznavanjem švicarske mljekarske tradicije i njegovom strašću nastao balkanski ementaler, onaj švicarski sir (formaggio svizzero) koji nakon Prvog svjetskog rata postade poznat kao “livanjski sir”.

Njegov precizan recept koji se primjenjuje još i danas, a koji dozvoljava mala odstupanja, prema specifikaciji predviđa mješavinu nepasterizovanog ovčijeg i kravljeg mlijeka u omjeru 80:20.

Jullietova priča je ljudska, koja sama vrijedi putovanja u Livno, njegovog voljenog gradića, iz kojeg je otišao 1926. godine, ostavljajući u njemu srce i dio porodice.